Sunday 22 April 2018

Pročitano u aprilu 2018. godine, deo prvi

U ovom postu, 5 knjiga. U sledećem, koliko ostane (za sada 2, očekujem da će biti 4).

Đavolji nakot, Margaret Atvud. Nakon prilično slabog Novog učenika Trejsi Ševalije, oklevala sam sa ovom knjigom. Isti projekat (ponovo ispričana Šekspirova dela), ovog puta Bura (meni najdraža, uz San letnje noći), stvarno sam se nadala da i Atvudova nije zabrljala. I nije. Mada joj ovo ne spada u najbolja dela, i više je nego solidno: današnje vreme, izvođenje Bure u zatvoru (izvode je zatvorenici), paralele između likova Bure i likova romana, priča o izlaženju na kraj sa teškim gubitkom, o nastavljanju dalje, o nadi, o mnogo čemu, sve to uz živahne likove... Vrlo, vrlo dobro. Uživala sam u čitanju. Valja. Čitajte i vi.









Spavaj već jednom, je**te, Adam Manzbah. Gotivna slikovnica za odrasle (ne u smislu pornografije, nego ima psovki koje verovatno ne biste želeli da pročitate maloj deci), i zabavni stihovi (uz simpatične ilustracije) koje će razumeti svi koji su se namučili sa uspavljivanjem malog deteta.







13: antologija savremene japanske horor priče, grupa autora. 7 autora, 13 priča (kao što možete videti po naslovu). Odlični autori, dobre, uvrnute priče strave i užasa (između ostalog, imate i 3 priče o Sadako, koje su inspirisale serijal filmova Ringu/The Ring). Ako volite japansku književnost, uvrnute priče, horor, ili kombinaciju bilo čega navedenog, ovo je zbirka za uživanje.













Kako biti oboje, Ali Smit. Divna knjiga. S jedne strane, priča o šesnaestogodišnjakinji Džordž kojoj je prethodne godine umrla majka, pa pokušava da izađe na kraj sa time, sa brigom u mlađem bratu, sa odlascima kod psihologa... Dok joj otac, koji je nakon smrti voljene supruge krenuo žestoko da pije, baš i nije od pomoći (nije nasilan ni bilo šta slično, samo što i nije od velike pomoći svojoj deci; tuguje i sam, i ne ume ni on da izađe na kraj sa situacijom). Dok se dobar deo vremena oseća potpuno otupelo, Džordž postaje opsednuta slikom umetnika koji je prethodne godine toliko oduševio njenu majku da je odvukla decu iz Kembridža u Italiju da bi blenuli u njegovo delo.

Sa druge strane, odnosno u drugoj polovini romana (postoje i verzije gde su delovi objavljeni obrnutim redosledom), narator je upravo taj umetnik, koji se, iako odavno počivši, našao kako poput duha prati dečaka koji opsednuto zuri u njegovu sliku u jednoj galeriji, i priseća se svog (vrlo zanimljivog!) života. Osim što dečak možda nije dečak. A možda i... No, da vam ne spojlujem celu knjigu, čitajte.  Divna priča. Divni likovi. Uživajte.

Crvene stoličice, Edna O'Brajen. Tja. Privukla me je premisa knjige (traženi ratni zločinac sa Balkana, ima odma' da prepoznate o kome je reč, nastanjuje se u irskoj zabiti i tamo izigrava nekakvog iscelitelja, i mala zajednica postaje opsednuta njime (jer je to zabit u kojoj se ništa ne dešava), jedna žena (udata!) se i upušta u vezu s njim, pa se svašta nešto haotično dešava, priča o zlu, o posledicama istog...). Ok, nije da ničega od navedenog nema, ali nakon što tog lika

SPOJLER

SPOJLER

SPOJLER

SPOJLER

SPOJLER

uhapse,

KRAJ SPOJLERA

KRAJ SPOJLERA

KRAJ SPOJLERA

KRAJ SPOJLERA

KRAJ SPOJLERA

KRAJ SPOJLERA

i nakon što se desi nešto stravično, prelazimo na drugu polovinu knjige koja pripoveda o mukama jedne Irkinje koja je otišla iz svog malog mista i pokušava da preživi u Londonu, ionako prepunom ljudi koji takođe pokušavaju da prežive. I bude tu pred kraj i suđenje u Hagu, i ode ona posle nakratko u svoje seoce, ali, ukupan utisak mi je bio da bi glavnina priče bila ista i da je došljak u malo misto bio generički kriminalac, ili da je Irkinju neka druga muka naterala da ode iz svog mesta i iz Irske.

Tja.

No comments:

Post a Comment